6. poglavlje

"Spremaj se, brže!" vikala mi je Miranda sa druge strane vratiju. Uvijek sam se spremala u zadnjem trenutku.
"Lisa draga, ako sam ja dobro shvatila: do kina nam treba 20 minuta pješice, a tamo trebamo biti u 8 i 30. LISA SAD JE 8 I 15!" vikala je i lupala po zaključnim vratima. Samo sam se nasmijala, otključala vrata i pustila je unutra.
"A ma smiri se čovječe, taj sat u hodniku rani. Sada je 8." Smirivala sam Mirandu koja je u žurbi oblačila crne balerinke. U torbicu sam na brzinu ubacila mobitel, novčanik i ključeve i već spremna stala na vrata i lagano lupkala prstima po nozi. Miranda je ustala, prebacila svoju torbicu preko ramena i izmarširala iz sobe. Samo sam se nasmijala i za sobom zatvorila vrata. Samo smo prošle kroz hodinke, ne osvrćući se. Ostale smo posljednje u kući, pa nismo imale koga pozdravljati. Zaključale smo vrata za sobom i požurile prema Alanovoj i Aaidenovoj zgradi. Aaiden je već sjedio na onim stepenicama u Alanovom ulazu i čekao ga. Nedugo nakon našeg dolaska, Alan je izletio iz ulaza i zadovoljno zalupio masovnim vratima iza sebe.
Nas smo četvoro zajedno hodali prema kinu, smijali se, zezali, razmišljali o tome što bi mogli gledati. Nismo imali pojma koji filmovi igraju, ali mi smo otišli tamo.
Kada smo nakon možda 20 minuta stigli ispred kina, tamo su nas čekali Simon, Walle, Steph i Lou i smijali su se na sav glas. Pozdravili smo ih i upitno pogledali, a na to je Walle objasnio da kino ne radi ponedjeljkom. Toliko o tome da smo se dobro organizirali.
Pa, kako izlazak ne bi propao, odlučili smo prošetati đir po gradu. Smjestili smo se u nekom kafiću na svježem zraku. Simon je otišao naručiti piće, a Steph je odmah potrčala za njim.
"Baci pogled na nju, ne izgleda mi baš kao da ima dobre namjere." Šapnuo mi je Aaiden na uho i obrvom pokazao prema Steph.
Steph se čudno ponašala od kad smo došli. Alana jedva da je i pogledala, mene je prodorno gledala, a stalno se motala oko Simona. Aaiden je imao pravo, trebala sam malo pripaziti na nju. Lou ju je stalno odvlačila od Simona, vjerojatno je i ona shvatila, ali Steph nije odustajala. Tko zna što je u nju ušlo.
"Dobro Steph, koji je tvoj problem?" pitala sam je kada mi je u jednom trenutku kap prelila čašu pa sam je povukla na stranu.
"Kakav problem? Nemam ja nikakav problem." Rekla je, pomalo bezobrazno.
"Smetamo ti Simon i ja?"
"Ne. Ne, naprotiv! Drago mi je zbog vas!" rekla je. U glasu su joj se čule laži, gluma, izmišljotine. Oči su joj otkrivale razočaranje, lice joj nije odavalo veselje. Uskoro nam je prišao Simon.
"Lisa, ovo su dvoje nestali, ishlapili su." Rekao mi je pokazujući na prazne stolice Mirande i Wallea. "Dođi, idemo ih potražiti." Rekao je i uhvatio me za ruku. Krenuli smo u smjeru kazališta kada nas je sustigao Stephin glas.
"Čekajte, idem i ja sa vama!" povikala je. U sebi sam bjesnila, i to mi je Simon uočio na licu. Poljubio me, i u tom trenutku su nestale sve moje brige, kao da je znao da mi samo to može pomoći. Bila sam okrenuta leđima prema Setph i ostalima, tako da ništa nisam uspijevala vidjeti. Samo sam iza sebe čula Louin glas koji Steph pokušava objasniti da ih želimo potražiti sami, sa naglaskom na zadnju riječ.
"Nisam je mogao više trpiti, zamolio sam Wallea da ode sa Mirandom na stepenice iza kazališta, samo da se na bar kratko izvučem od nje. Postala je stvarno prenapadna." Rekao mi je. U tom sam trenu shvatila da mu mogu vjerovati, shvatila sam da će biti vjeran.
"Jesu to 'one' stepenice?" pitala sam i nasmiješila se. Kimnuo je.
Ostatak večeri prošao je sasvim uredu. Kada smo se vratili u kafić, Steph se primirila. Ostala je uz Alana, Simonu i meni nije prilazila. Bilo je već dosta kasno kada smo krenuli kući. Simon me poljubio za odlazak, mahnuo ostatku društva i sa Walleom nestao iza trgovina.
Miranda i ja stigle smo kući oko 11 sati. Nismo puno jele, samo smo na brzinu strpale nešto u usta da nam moja mama ne prigovara i otišle smo u sobu. Ostale smo budne do kasna, pričale smo, prepričavale događaje od tog dana, a i svakakve druge. Imale smo si mi puno toga za reći.
*
"Ustaj! Ustaj! Diži se!" čula sam da mi netko viče na uho. Bilo je rano, mislila sam. Zapravo, uopće nije bilo rano, bilo je podne. Nisam se niti trudila saslušati, samo sa se okrenula na drugu stranu i zabila glavu u jastuk. Osjetila sam da Miranda još leži na krevetu, pa sam ustanovila da zvukove nije proizvela ona.
"Pusti me, spavam." Promrmljala sam.
"USTAAAJ!" proderao se da se cijela soba orila. Miranda je poskočila, a ja sam ga počela gađati jastucima kojih mi je krevet oduvijek bio krcat.
"Sad mi dodatno razbuđivanje za danas nije potrebno, probudio si me svojom bukom." Rekla sam Alanu i prostrijelila ga pogledom koji mu je davao do znanja da ću ga ošišat na čelavo bude li se još jednom tako izderao.
"Ti si obukla to, a ti to." Govorio je Aaiden vadeći Mirandi i meni odjeću koju ćemo obuči. Upitno sam ga pogledala, nisam prozborila niti riječi. "I da, posudili smo Tonyevu loptu, moja se ispumpala." Miranda je izgledala zbunjeno, samo je tupo zurila u Aaidena i Alana.
"To ti je ta takozvana, ranojutarnja košarka." Progunđala sam oblačeći hlačice.
"Ranojutarnja? Lisa, podne je!" viknuo je Aaiden.
"Kako god."
Nije nam trebalo puno da se spremimo, bile smo poprilično brze. Izletjeli smo iz stana, ne osvrćući se. Voljela sam igrati košarku, bila mi je jedan od dražih sportova. Voljela sam zvuk koji je lopta stvarala pri udarcu u pod, voljela sam zvuk Alanovog smijeha kada bi zabio koš i voljela sam ugođaj kojega je košarka stvarala. Kada smo stigli na igrališe, Aaiden je pokušao zabiti koš sa sredine igrališta. Alan se samo nasmijao i potrčao ispred koša kako bi uhvatio loptu koja se odbila o ploču.
"2 na 2?" pitao je Aaiden.
"Orlando, igraš samnom!" viknuo je Alan Mirandi i bacio joj loptu. Uhvatila ju je, potrčala prema košu i zabila koš. Lopta je prošla kroz mrežu bez ikakvih poteškoća.
"Jači ste, gotovi smo. Naša lopta!" viknuo je Aaiden, a ja sam potrčala ispod koša da uzmem loptu.
Košarka nam je dobro išla, lijepo smo igrali. Na tom smo igralištu odrasli, Aaiden, Alan i ja. Igrali smo se tamo još kao djeca, dok je lopta bila veća od mene. Dodavali bi se međusobno, igrali nogomet ili loptom gađali koš za smeće. Ponekad bismo igrali u parovima, kada bi došla Briggite. Sa vremenom smo odrastali, lopta je bolje pristajala mojim rukama, i još smo uvijek bili tamo, ali Alan se odvajao. Tražio je novo društvo, pokušavao se svakome priključiti, ali nakon mjesec dana druženja, dosadili bi mu oni, a Aaiden i ja uvijek smo ga čekali otvorenih vrata. Oduvijek smo bili tu jedni za druge, naše je malo društvo ostalo zapečaćeno bez obzira na sve okolnosti. Bili smo pravi prijatelji, u dobru i zlu. A sada je tu bila i Miranda. To je bilo ostvarenje najlijepših nadanja, život mi je bio u potpunosti savršen! Uz sebe sam imala najbolje prijatelje, Mirandu, Briggite, novog dečka koji me cijenio, dobru obitelj i cijelu ludu ekipu. To je bio dobar život!
*
Dani su prolazili, bližio se dan kada Miranda odlazi natrag u Orladno. Miranda mi je stvarno zapela u srcu. Meni, kao i svima drugima.
Zadnji dan Mirandinog boravka s nama ležale smo na ploči, jedna do druge i nešto komentirale. Simon, Walle i ostatak ekipe skakali su na molu.
"Lisa, imam pitanje. Koje je Walleovo pravo ime?" Pitala me Miranda. Samo sam slegnula ramenima.
"Čini mi se da ga zna samo Simon, navodno ga ne voli, nikom ga nije rekao." Odgovorila sam. Odjednom je Mirandi sinulo – ustala je i uzela u ruke Walleov ruksak i počela po njemu kopati.
"Da, u ruksaku ćeš mu pronaći ime." Rekla sam u nevjerici. Samo se nasmiješila, izvadila novčanik i pokaz. Kada je pročitala što na njemu piše, počela se smijati is sveg glasa i pružila mi pokaz. Uskoro sam se počela smijati zajedno s njom. Spremile smo mu pokaz natrag u ruksak i potrčale na mol prema njemu. Miranda mu je skočila na leđa, a ja sam kroz smijeh protisnula.
"Znaš Diego, ne možeš nama svoje ime sakriti." U početku se pravio kao da ne zna o čemu govorimo, ali nakon nekon vremena Simon ga je uhvatio za rame i samo rekao:
"Prijatelju, nema više smisla, prokužile su te."

Zadnju smo večer ostali vani do kasna. Skupila se cijela ekipa, čak su došli i Walle i Simon i svi ostali. Nas 15ak divljalo je na području ispred Aaidenove zgrade. Sjedili smo na dvije stepenice ispred ulaza, na ogradi koja dijeli zabetonirani dio od vrta i naravno, po podu. To je mjesto bilo idealno za izlaziti jer je cesta bila daleko, iza puno stepenica, a ispod nekoliko stepenica bilo je veliko parkiralište gdje su auti rijetko dolazili. Oko nas bile su samo zgrade, i cijelo je mjesto bilo samo naše.
Sjedila sam na podu, sa Simonom, bila sam naslonjena na njega. Preko puta nas, na stepenicama ispred ulaza, naslonjena na zid sjedila je Miranda. Pričala je sa Alanom. No, u jednom ih je trenutku Walle prekinuo. Došao je do Mirande i pružio ruku. Čvrsto ga je primila za ruku i on ju je povukao. Alan je shvatio da nije poželjan u tom trenutku i samo se odmaknuo i sjeo do Aaidena na ogradu i zamalo se prevrnuo.
"Sutra ujutro odlaziš?" pitao je Walle Mirandu, tiho i na uho. Kimnula je. Jedina dva para očiju koja su u njih bila uprta bila su moja i Simonova.
"Onda si ne smijem dopustiti da ovo propustim." Rekao je i svoje usne prislonio na njene. Osjetila sam kako Simon iz džepa vadi mobitel i pali kameru. Bljesak je na trenutak osvijetlio Wallea i Mirandu, a u sljedećem su trenutku svi uprli u njih poglede, i pojavili su se na ekranu Simonovog mobitela. Miranda je od sreće sva sjajila, vidjelo se na kilometre.

Bilo je već jako kasno kada smo se Miranda i ja uputile kući. Došle smo do autobusne stanice zajedno sa Simonom i Walleom. Njih su dvoje čekali posljednji autobus te večeri koji ih je mogao odvesti kući. Sjedili smo na autobusnoj stanici, zezali se, smijali.
"Lisa, hajde mi učini uslugu." Započeo je Walle. "Sakri joj onu kartu za bus da ne može sutra otići!"
Nasmijala sam se, razmišljajući o tome kako to i nije tako loša ideja.
Nismo imali puno vremena, još smo nekoliko minuta sjedili na autobusnoj stanici, a onda je autobus došao.
"Javi se nekad. Sretan put." Rekao je Walle Mirandi i poljubio je još jednom za oproštaj, te zatim otišao zajedno sa Simonom.
"Ne budi tužna, vidjet ćeš ga opet." Tješila sam Mirandu.
*
Bilo je možda 9 ujutro kada je zvonila moja budilica koja je označavala vrijeme za ustajanje – trebalo je odpratiti Mirandu na autobusni kolodvor.
Kretale smo se kao 2 zombia, pola noći smo ostale budne, skakale, plesale, zezale se, pričale – zadnja se noć uvijek najbolje provodi.
Zajedno smo ležale na klupi na kolodvoru, čekale smo Mirandin autobus da dođe. Nakon nekog vremena, Miranda je ušla u autobus i otišla. Nedostajala mi je već tada. Nisam znala kako ću bez nje, 5 dana smo svaki trenutak zajedno provodile, 24 sata svakog dana. Znala sam da će biti teško.


x Komentari [1] x



5. poglavlje

"Hvala za ono malo prije. " rekla sam Aaidenu, nakon što je odvratio pažnju Simonove mame sa nas.
"Uvijek." Rekao je i namignuo. Još smo malo sjedili na stepenicama i čekali Alana.
"Simon! Pa di si legendo!" vikao je Alan kad je izašao iz zgrade i ugledao nas. Simon je ustao, nasmijao se i dao pet Alanu. Ustali smo i Aaiden i ja, i zajedno smo krenuli prema plaži. Simon je ovog puta bio bez bicikle, hodao je sa nama.
Na plažu smo stigli prvi. Bacili smo stvari na naše uobičajeno mjesto na ploči i potrčali prema vodi. Alan i Simon popeli su se na Tramp, a Aaiden i ja smo se samo zaletili od dolje i sasvim slučajno, svo četvoro smo skočili istovremeno. Nisam pazila kamo skačem, nitko nije. Pod vodom sam se sudarila sa nečijom nogom. Izronila sam smijući se i primijetila da je to bio Alan. Nakon možda par sekundi ponovno sam bila pod vodom, to je bila Simonova krivica jer me potopio. Nadoknađivao je onih 6 dana što ga nije bilo.
Nakon nas, počela se skupljati stara ekipa: najprije su došle Bloom, Dorothy i Sarah, zatim Anthony, Jonathan i ostali dečki i zadnje, naravno, Steph i Lou. Kada smo odradili prvu turu skokova i kada je Lou započela svoje kopanje po torbama u potrazi za hranom, Bloom se okrenula prema mjestu sa kojeg smo dolazili na plažu i viknula "Walle!", na što smo se svi okrenuli. Walle tko, Walle što? Nikakav Walle nije išao na more sa nama. I tek kada se spustio na ploču, do nas, doprijelo mi je do mozga: Walle je onaj Simonov najbolji prijatelj o kojem je puno pričao, napokon sam ga imala prilike upoznati.
"Walle, da te upoznam." Rekao je Simon sav ozaren. "Ovo je Lisa." Rekao je, okrećući se prema meni. Pružio mi je ruku i uzvratila sam stiskom.
"A dakle ti si ta. Walle, drago mi je." Rekao je, nasmješen.
"Lisa." Odvratila sam. Walle se činio kao super dečko. Pa, čim je Simonov najbolji prijatelj, znači da je čovjek kakvog bi svatko poželio za prijatelja.
Walle je, naravno, ostao sa nama. Bio je super dečko, stalno se zezao, zbijao šale, stalno se smijao, on je bio čista pozitiva. Uz njega nitko nije mogao ostati ozbiljan. Kada smo igrali split, Simon i ja bismo završili partiju u roku od pola minute, jer je Walle stalno obilazio sve i govorio im koje da karte šalju kako bismo mi pobijedili. Bio je otovoren i uvijek je govorio što misli. Jedino što je bilo tajanstveno kod njega bilo je njegovo ime. Walle je bio nadimak, a ime je znao samo Simon. On ga očito nikome nije govorio, koliko god ga drugi nagovarali da im kaže.
U jedno doba poslije podne Simon me uhvatio za ruku i povukao u nekom smjeru. Nitko drugi nije primijetio da smo samo odjednom nestali. Znala sam da je tražio neko samotno mjesto,gdje nas nitko neće smetati. Nakon kratkog hodanja, popeli smo se u praznu spasilačku kućicu. Zatvorili smo drvena vratašca za sobom i sjeli u kut kućice. Raširio je noge, kako bih mogla sjesti između njih i nasloniti se ne njega. To sam i napravila. Držao me za ruku i smijao se. Pričali smo, ljubili se, bilo je prekrasno. Prošao mi je rukom kroz kosu, obožavala sam to. Naslonila sam se na njegovo rame, i on me poljubio. Rukom mi je petljao po kosi, a drugom me čvrsto stiskao za moju. Nisam imala pojma što se vani dešava, samo je on bio važan.
"Vidi ga, navalio na nju kao dijete na čokoladu." Samo sam čula Walleov glas iza nas.
"Ispario si." Rekao je Simon glasno i nastavio sa onime u čemu nas je Walle prekinuo. Ovaj se nasmijao i nestao iza drvenih vratašca.
Dok smo kasnije sjedili na ploči, Steph se približila Alanu na možda nekoliko centimetara. Svi su to primijetili, nije to bilo tako teško. Primio ju je oko struka i nagnuo se prema njoj. Naslonila je svoj nos na njegov i nije mogla sakriti osmjeh od uha do uha koji je blistao na njenom licu.
"Poslužite se spasilačkom kućicom." Rekla sam i namignula. Ustali su i otišli, smijuljeći se.
"Ma znao sam ja da će bit nešto između njih." Rekao je Aaiden ponosno.
*
Budilica je zvonila, sunce je sjalo, a ja se prvi put u tjedan dana nisam probudila pored mojih najboljih prijatelja, Alana i Aaidena. Ali taj je dan bi poseban na svoj način, jer je on značio da ću se idućih nekoliko dana buditi pored svoje najbolje prijateljice iz Orlanda, Mirande. Brzo sam se spremila, nešto strpala u usta i mama me odvela do kolodvora. Na mobitelu sam utipkala 'Miranda' i tek što sam stisnula zelenu slušalicu da je nazovem i pitam gdje je, ispred mene se stvorio veliki autobus iz Orlanda. Nakon što se zaustavio, iz njega su počeli izlaziti ljudi, različite dobi, rasta, svega. U gomili ugledala sam Mirandu, nisku curu, duge smeđe kose i velikog osmjeha. Potrčala sam prema njoj i snažno je zagrlila, nisam je vidjela već tko zna koliko!
Pokupila je svoje torbe i odnijele smo ih u auto. Po putu do kuće pokazivala sam joj neka, meni važnija odredišta. Objasnila samo joj gdje je šta, gdje ćemo ići na more. Vožnja autom nije dugo trajala, brzo smo stigle i raspakirale Mirandu.
"Nego, imamo li danas Simona u planu?" pitala je smijući se dok je skidala starke.
"Naravno! On je svaki dan u planu draga." Odgovorila sam joj i nasmijala se. "Kad te raspakiramo, moramo ručati na brzinu i onda će po nas doći Aaiden i Alan, pa idemo na more." Rekla sam, otvarajući njen kofer. Svidio joj se naš plan za prvi dan.
Dok je vadila neke stvari iz torbice ugledala je dvije slike zalijepljene na mojem zidu. Stajale su jedna ispod druge, isprintane na glatkom, sjajnom papiru, za razliku od svih ostalih koje su bile na običnom bijelom. Nasmiješila se i pogledala me.
"Na prvoj ste slici ti i Simon, jelda?" pitala me, gledajući prvu sliku. Prišla sam joj, nasmiješila se i kimnula. Ta mi je slika bila jedna od dražih. Na njoj smo bili Simon i ja, stajali smo na stepenicama za na tramp. Stajao je na istoj stepenici kao ja, ruke su mu stajale oko mog struka i moje ruke su bile na njegovima. Od iza su virili krajevi njegovih plavo-bijelih Hajavki. Kosa mi je bila raštrkana, svaka vlas na svoju stranu, ali je ipak izgledala lijepo. Slika nije bila niti presvijetla niti pretamna, bila je baš onakva kakva bi trebala biti.
"A tko je na ovoj drugoj?" pitala je. Prešla sam pogledom sa prve na drugu sliku. Svaki put kada bih vidjela tu sliku, neka čudna toplina kao da je prolila moje srce.
"Ovo dvoje koje sjede na podu su Aaiden i Simon." Govorila sam prolazeći prstom po slici, pokazujući osobe čije sam ime izgovorila. "Ova plava cura na Aaidenu je Lou, a na Simonu sam ja. Ispred nas leži Bloom, a ispred njih Dorothy. Ove budale koje si međusobno raščupavaju kosu su Alan i Steph, a gledaju ih Anthony, Jonathan i Sarah. To su ti moji najdraži, sa njima se ide na more. I da, jučer je počeo dolaziti Walle, zato on nije na slici." Rekla sam. Ona je sve to pažljivo slušala i primala na znanje, upijala je svaku moju riječ.
Nedugo nakon toga otišle smo u kuhinju na ručak, neko pileće meso, uobičajeno. Brzo smo strpale hranu u usta, i spremile se za na more. Dok sam Mirandi zavezivala gornji dio ljubičastog kupaćeg oko vrata, netko je pozvonio.
"To su sigurno Alan i Aaiden. Ajde brzo oblači tu majicu, idemo." Rekla sam. Prebacila je majicu preko vrata i stavila maslinasto-zeleni ruksak na leđa. Pozdravile smo se sa svima u stanu i izašle vani. Tamo su, u svojem uobičajenom položaju, stajali Alan i Aaiden. Alan nas je prvi primijetio, nasmiješio se i pružio ruku Mirandi.
"Alan, drago mi je!" rekao je stiščući njenu ruku.
"Miranda." Uzvratila je smješkom.
"Ja sam Aaiden." Rekao je Aaiden probijajući se između mene i Alana kako bi mogao pružiti ruku Mirandi.
"Miranda, drago mi je." Rekla je. Otišli smo prema plaži, nešto se zezali, smijali. To je bilo prekrasnih nekoliko minuta. Do plaže nije trebalo dugo. Kada smo došli na plažu, ugledali smo Simona, Steph, Lou i Wallea na uobičajenom mjestu na ploči. Simon je sjedio indijanskim sijedom na svom crvenom ručniku, pored njega sjedio je Walle, a na njega je bila naslonjena Steph. Sa njihove druge strane, nasuprot Simonu, sjedila je Lou i po običaju – jela. Walle i Steph bili su nam okrenuti leđima. Tiho smo ostavili stari iza njih, nitko od četvorke nas nije primijetio. Ovo je dvoje tražilo neku pjesmu na mobitelu, Lou je bila zadubljena u jabuku, a Simon je čistio komadiće čipsa sa ručnika. Alan je zazviždukao i u trenutku su se svi okrenuli prema nama.
"Zašto mi nisi rekla da je tako zgodan?" pitala me Miranda u trenutku kada se Walle okrenuo. Već u sljedećem ja sam bila u Simonovom zagrljaju, a Miranda se upoznavala sa preostalom trojkom. Sve što sam uspjela vidjeti bilo je Walleovo 'bacanje' Steph sa sebe i upoznavanje sa Mirandom.
Ekipa je prihvatila Mirandu kao svoju. Svi su je dobro prihvatili, kao i mene, Lou i Wallea. Smijali smo se, zezali se, sve je bilo savršeno. Jednom smo Miranda i ja skočile zajedno, i kada smo izronile, Walle se uhvatio za moje noge, a Simon za Mirandine.
"Hajde, vucite!" rekao je Simon. Smijala sam se, gutala vodu, zaranjala i vukla Wallea. Bio je mršav, ali za barem glavu i pol viši od mene. Miranda je teškom mukom vukla Simona. Ubrzala sam, i Walle je počeo šamarati vodu nogama i u tren oka našli smo se ispred Mirande.
"Uhvati se za moje noge." Rekao je Walle Mirandi i ona ga je poslušala. Na mojim nogama vukla sam tri osobe, mislim da su mi tada ruke znatno ojačale. Svejedno, sretno smo stigli do stepenica i popeli se natrag na mol.
Nešto se događalo između Wallea i Mirande, to se nije moglo poreći. Stalno su bili zajedno, glili se, skakali jedno po drugomu, svaku su igru igrali skupa i brisali su se istim ručnikom. Zvao ju je ljubičica, zbog ljubičastog kupaćeg. Bili su slatki zajedno.
I dok smo mi tako ležale na ploči i dok je Simon tražio nešto u torbi, Walle se stvorio niotkuda i legnuo na Mirandu. Ona je jedva dolazila do daha, ali svejedno se neprestano smijala. Simon je iz torbe izvadio nekakvu vrečicu sa obojanom rižom. Istresao mi je malo u ruke i ja sam počela jesti.
"Daj istresi meni na ručnik." Rekao je Walle i sišao sa Mirandinih leđa. Simon mu je istresao rižu na ručnik, a ovaj je počeo jesti kao neki pas. Smijali smo se, slikali ga, a on je govorio da se stvarno osjeća kao pas.
Predvečer, dok smo se Miranda i ja presvlačile u susjednim kabinama na plaži, Simon se zavukao između stražnje strane moje kabine i zidića, i provirivao kroz rupicu na mojoj kabini. Najprije nisam primijetila da se tamo sakrio, ali kada se počeo smijati shvatila sam da je tamo bio cijelo vrijeme. Izvukao se iza kabine i ušao unutra k meni. Na podu je ležao moj gornji dio kupćeg.
"Ovo je za mene?" pitao je uzimajući kupači sa poda. "Pokloniš mi to?" pitao je smiješeći se.
"Ma naravno." Rekla sam. Stavila sam ruke oko njegovog vrata i poljubila ga. Uzvratio je poljubac i uhvatio me oko struka.
"Šta je to među nama?" pitala sam. Nisam željela upropastiti trenutak, ali samo sam htjela znati na čemu sam. Bila sam nervozna, tko zna kakav sam odgovor na to mogla dobiti? Možda on ne želi ništa samnom. Možda sam mu bila samo igra. Možda nisam za njega dovoljno dobra. Šta ako je bilo šta od toga istina? Vjerojatno bih se živa pojela.
"Šta ti želiš da bude?" odgovorio je pitanjem. "Ja znam šta želim." Nasmiješio se.
"Želiš li biti moja cura?" pitao me. Nisam mogla vjerovati onome što čujem, ali sam se tome nadala još od onog trenutka kada je rekao "Ja igram za Zelenom.", još od onog trenutka kada sam ga prvi put vidjela, kada su me po prvi put osvojile njegove savršene plave oči.
"Znaš da želim." Rekla sam i nasmiješila mu se. Trenutak je bio prekrasan, bez obzira na činjenicu da smo stajali u kabini. Izašli smo držeći se za ruke.
"Hajde golupčići, ubrzajte malo, zakasnit ćemo u kino!" vikao je Aaiden i istovremeno spremao svoju i moju torbu, dok je Walle u Simonovu utrpavao mokar ručnik, ostatke neke jabuke i komadić sendviča. Naime, večerašnji dogovor bio je odlazak u kino. Nas 8, na čijem su čelu stajali Walle i Aaiden, odlučili smo ići u kino. Koji se film gledao? Nitko nije imao odgovor na to pitanje – što god da je, dobro je došlo.
"Hvala na pomoći oko torbi, baš ste velikodušni." Našalio se Simon dodajući mi torbu. "Ja ću nju odvesti, Walle će odvesti Mirandu. U 8 i 30 se nađemo ispred kina?" pitao je Simon. Svi su kimnuli u znak potvrde, pozdravili nas i mi smo otišli. Walle je također bio sa biciklom, tako da je mogao odvesti Mirandu. Kada smo se popeli više plaže, ja sam sjela na kostur Simonove, a Miranda Walleove bicikle. Bili smo ispred njih, kako bi Walle znao kuda treba ići i kako se ne bi izgubio. Voljela sam vjetar kojeg je Simon stvarao kada je parao zrak svojim prednjim kotačem. Uspješno smo izbjegli ogradu i grmić i sretno stigli ispred kanti za smeće gdje me je uvijek ostavljao. Odmah iza nas stigli su Miranda i Walle. Skočila sam sa bicikle, poljubila Simona za odlazak, pozdravila Wallea i sa Mirandom nestala u ulazu.


x Komentari [5] x



4. poglavlje

"Miami? Ma daj, ne možeš mene tako lako preveslati." Rekao je Aaiden nakon što sam mu sljedeći dan sve prepričala. Bili smo u mojoj sobi, ja sam ležala na krevetu, a on se vrtio u mojoj stolici. Čekali smo Alana, valjda je zaspao. Bilo je oko 11 sati ujutro.
"Pa kad ti kažem, rekao je da živi u Miamiu! To možemo sa Alanom provjerit, rekao je da ga pozna od kad se rodio." Rekla sam. Aaiden mi je nekako čudno izgledao, kao da je želio nešto reći, ali je ipak držao jezik za zubima.
"Uredu, ne mogu se više praviti da ne primjećujem da nešto držiš u sebi cijelo vrijeme. Ajde, u uho sam se pretvorila." Priopćila sam mu što sam jasnije mogla. Samo je odmahnuo rukom, na što sam ja uzela u ruke jastuk i pogledala ga prijetećim pogledom.
"Dobro. Znaš da te ne želim povrijediti, ali sama si tražila da ti ovo kažem. Simon mi se ne čini kao dobar dečko. Znam da ti se sviđa i sve je to uredu, ali djeluje mi nekako antipatično, ne sviđa mi se. Ali to je samo moje mišljenje. Ipak, Simona svi vole." Rekao je ipak. Nisam znala šta da uzvratim na to. Kimnula sam glavom, u znak da prihvaćam njegovo mišljenje. Nedugo nakon toga, na vratima se čulo zvono i nakon toga Alan je uletio u sobu kao tornado.
"Ako ne želiš završiti ispod mene, maknut ćeš se za 3, 2…" govorio je Alan hodajući prema krevetu. Brže-bolje sam se makla, priznajem, ne bi bilo lijepo da se samo tako baci na mene. "1!" i bacio se na krevet. Zaškripao je, a Alan je samo pokrio oči rukama.
"Slobodno vi nastavite pričati, ja spavam." Rekao je, okrenuo se na trbuh i zabio glavu u madrac.
"Nee!" viknula sam, popela se na krevet i bacila Alanu na leđa.
"Ako te sad ne ubijem, neću nikad." Rekao je hvatajući zrak.
"Oprosti." Rekla sam smijuljeći se.
"Jesu se." Rekao je Aaiden Alanu namigujući.
"O, pa bilo je i vrijeme! Ne spavam, budan sam. Sve mi ispričaj, sve!" vikao je kao Briggite. Voljela sam škičavog Alana, svi smo ga voljeli. Ponovno sam mu sve ispričala, od a do ž, kao i Aaidenu.
"I da, zar on stvarno živi u Miamiu?" pitala sam Alana na kraju cijele priče. Kimnuo je glavom. Ponovno – isti onaj mrak kao jučer. Zašto? Zašto baš mene? Ja, Alan, Aaiden, Steph i cijeli ostatak ekipe živjeli smo u malom mjestu pokraj Palm Cosata, na Floridi. A gdje je Simon? Gdje? U Miamiu! Nije li to baš divno? Kod njega sam mrzila samo tu jednu činjenicu, Miami.
"Ali šta ti nije rekao da je ovdje rođen? I da je živio tu do 6 godine? Ali onda se odselio. I ovdje dolazi za svake praznike, tu je kad god može." Dodao je Alan. To je izmamilo blagi smiješak na moje lice.
"Nego da, on se vrača u nedjelju, tako je?" pričala sam. Kimnuli su glavom kao potvrdan odgovor. "E da, i znate onu moju prijateljicu iz Orlanda o kojoj sam puno pričala? Dolazi ovdje u ponedjeljak, napokon će te je upoznati. Biti će tu do petka." Rekla sam. Prijateljica iz Orlanda, moja najdraža Miranda. Upoznale smo se u nekom ljetnom kampu prije dvije godine, i od tada smo jako dobre prijateljice. Jedini je problem to što živi u Orlandu, zato se rijetko viđamo. To je bio prvi put da dolazi kod mene. Napokon će upoznati Alana, Aaidena, Briggite, cijelu ostalu ekipu, i, što je najvažnije – Simona. Očekivala sam njen dolazak još od početka ljeta, stalno sam iščekivala taj trenutak kad ću je vidjeti na autobusnoj stanici, viknuti njeno ime, potrčati k njoj i zagrliti je. Miranda i ja bile smo jako slične, očekivala sam od svih da će je prohvatiti kao što su prihvatili i mene.
*
Dani su prolazili, jutra sam provodila sa Aaidenom i Alanom u svojoj sobi, ili u sobi od nekog od njih, a ostatak dana na moru sa cijelim društvom kojemu je nedostajao jedan član. I Lou je postala dio našeg društva, super se ukopila i postala nam je svima jako draga. Često su padale one ideje kao "Ajmo prespavati ovdje!", ali niti jedna se nije ostvarila. Vezala sam se sa njima kao nekakvom nevidljivom špagom. Nisam mogla živjeti bez njih, oni su bili sastavni dio mog života, postali su to u kratkom roku.
A Simon? O ne, nisam ga zaboravila. Stalno sam mislila na njega, stalno mi je hodao po mislima. Pitala sam se, kako to da ga noge ne zabole? Čuli smo se svaku večer, preko facebooka. Da, bilo je onih neugodnih trenutaka, jer sam i noći, kao i jutra, provodila sa Aaidenom i Alanom. Svaku bi noć prespavali kod nekog drugog, nismo mogli jedni bez drugih, bili smo kao jedno biće. Kada je Alan bio gladan (a to je hvala Bogu bilo često), svi smo jeli. Kada je Aaiden trebao na wc, svi smo trebali na wc. Kada se meni spavalo, svi smo zaspali. Imali smo iste potrebe u istim trenutcima. Obožavala sam one trenutke kada smo se počeli smijati iz glupih razloga, i kad bi taj smijeh prerastao u suze i smijeh. Valjali smo gluposti, i bilo nam je zabavno. Sve je lako kad si mlad.
*
U subotu navečer Aaiden i Alan su došli k meni, bio je moj red za spavanje. Popeli su se gore, u sobu, bacili torbe na krevet i izjurili smo van. Tamo je bilo cijelo društvo iz kvarta – neki su odlazili na more sa nama, a neki samo vani. I Briggite je nekad znala biti tamo. Skupljali smo se ispred Aaidenove zgrade, jer je tamo bilo puno prostora i tamo je bilo super mjesto za večernji izlazak sa prijateljima. Najprije bismo samo sjedili i zezali se na stepenicama dok se ekipa ne skupi. Onda bismo se nešto dogovorili i zezali se sve dok se susjedi nebi počeli derati na nas da lupamo i deremo se u 11 navečer. Tada bi se pokupili i otišli kući.
Kada se skupilo cijelo društvo iz kavrta, netko je predložio da igramo skrivača. Da, kao neka djeca iz vrtića, ali moralo se priznati da je bilo zabavno. Onako po mraku, kada se ništa ne vidi i kada ljude raspoznaješ tek na malu razdaljinu. Trčali smo, derali se, pjevali, skrivali se na glupim mjestima gdje nas svejedno nitko ne bi primijetio. Bilo nam je prezabavno. Kada je u jednom krugu Aaiden brojao, Alan i ja sakrili smo se u neki tunel i osluškivali kada je Aaiden krenuo.
"Brzo, daj mi majicu!" šapnula sam. Alan se okrenuo i pogledao upitnim pogledom. Naposlijetku je ipak skinuo majicu i dao mi je. Navukla sam je preko svoje majice na bratelice, i skinula je od ispod. Alanova majica bila mi je kao haljina – široka, dugih rukava, do koljena. Alan je stvarno bio ogroman. Dala sam mu svoju majicu, a on ju je navukao preko vrata. Izgledao je smiješno. Shvatio je što sam naumila, pa mi je dao svoje patike, a ja njemu svoje japanke. Brže-bolje sam svezala kosu u punđu i dala mu svoje velike Ray-ban naočale za vid. To je bilo neuspjelo prerušavanje, no bar smo se dobro nasmijali.
"Sad!" rekao je i potrčao prema mjestu na kojem smo se trebali spasiti. Ja sam krenula odmah za njim. Čim smo izletjeli iz tunela, prolomio se glasan smijeh. I ja sam se smijala, samoj sebi i Alanu. Njegove su mi patike bile barem 4 broja velike i široke, a u njegovoj majici sam izledala šlampavo. Nije niti Alan izgledao mnogo bolje – peta mu je virila iz mojih japanki, a majica mu je bila preuska. Naočale su mu poskakivale na nosu gore dolje. Trčali smo što smo brže mogli, onako obučeni, ali to nije bilo potrebno – primijetila sam Aaidena nedaleko od nas kako se valja po podu i umire od smijeha. Pa da, takav je bio naš Aaiden.
Ostatak večeri smo se zabavljali, smijali, zezali i sve je bilo super. Odjednom, neka je stara susjeda izašla na balkon sa kantom punom vode i počela se derati nešto u smislu da je već 11 navečer i da ne možemo tako galamiti jer ona ne može spavati, i nakon toga je prolila vodu iz kante preko balkona i zalila Alana i mene. Nakon toga vratila se u stan, a mi smo se samo glasno nasmijali, pozdravili sa ekipom i otišli.
Kada smo stigli kod mene kući, moja nas je mama samo blijedo pogledala, onako mokre kakvi smo bili. Objasnila sam joj naše razloge i otišli smo gore, u sobu. Alan je uzeo svoje stvari i otišao se presvući u Tonyevu sobu, a ja u wc. Aaiden je za to vrijeme izvukao ladicu sa madracem ispod mog bračnog kreveta na kojemu je on spavao. Ponudila sam mu da ja spavam tamo, ali inzistirao je.
Ležali smo tako u krevetima do kasno u noć. Zezali smo se, i na pamet su nam padale glupe stvari. Jedna od njih bila je ona Alanova ideja 'Ošišaj me kao Simona'. Poslije ponoći naši mozgovi nisu dobro funkcionirali. Nismo čak bili previše umorni, nismo primijetili kako vrijeme brzo leti. Simon dolazi ujutro. Nismo znali kada točno, no znali smo da će to biti prije podneva. U jednom sam trenutku uzela mobitel sa noćnog ormarića i imala sam što vidjeti.
"Već je 7 sati!" viknula sam. Alan koji je ležao pored mene baš je bio u polusnu.
"Pusti ga da spava, idemo i mi. Bolje sat, dva sna, nego ništa." Predložio je Aaiden i poslušala sam ga.
Probudila sam se za nekoliko sati, oko 10 čini mi se. Aaiden je slagao svoj pomoćni krevet dok mi je Alan tiho hrkao na uho. Aaiden je rastegnuo zavjese kako bi nas sunce koje je provirivalo kroz velike prozore probudilo. Nedugo nakon mene probudio se i Alan. Spremili smo se, obukli i spustili se u kuhinju. Tamo nas je čekao doručak, palačinke sa Nutellom. Alan je prvi sjeo za stol i počeo jesti, to je bilo uobičajeno.
"Nego, mama, ovaj… gdje je aparatić za šišanje?" pitala sam je žvačući palačinku.
"U kupaonici, u ormariću iznad wc školjke. Što će ti?" rekla je mažući neke palačinke.
"Ma ništa, Alan kaže da mu je kosa preduga." Rekla sam, iako nisam to zapravo mislila. Alanova kosa je bila savršene dužine, i još uz to gusta. No, on je želio Simonovu frizuru.
"Uredu. Uzmite ga, samo mi nemojte unakaziti Alana." Rekla je i nasmješila se.
"Nećemo, bez brige ti budi!" rekla sam. Brzo smo ustali i potrčali prema kupaonici. Izvukla sam aparat za šišanje, Alan je dovukao stolicu, a Aaiden je pronašao neku staru plahtu. U glavi sam zamislila Simonovu savršenu frizuru, ošišanu sa obije strane, puštenu po sredini, dužine kao i Alanova. Duboko sam udahnula i izdahnula, podigla aparatić, upalila ga i povukla prvu liniju oko Alanovog uha. Podignula sam pogled prema Aaidenu u kutu kupaonice i nasmiješila mu se. U jednoj je ruci držao fotoaparat i slikao, a u drugoj je držao kameru i snimao. Da, te je trenutke definitivno trebalo ovjekovječiti. Nastavila sam povlačiti linije sa jedne, i zatim sa druge strane.
"Pustiš me da nešto probam?" pitala sam ga, prolazeći prstima kroz njegovu kosu.
"Ma samo daj." Rekao je. Bio je on čovjek za eksperimente. Pa taj je bio sposoban obuči zeleno-plave hlače, crvenu majicu i ljubičaste patike.
"Aaiden, dobaci mi gel sa police." Zamolila sam ga.
"Kako?" pitao je, glavom kimajući prema svojim rukama pokazujući na kameru i fotoaparat.
"Da, imaš pravo." Rekla sam i uzela gel. Stavila sam ga na ruke i ostatak Alanove kose podigla u špic.
"Slikaj to, izleda kao mali dinosaurić." Rekla sam i prasnula u smjeh. Naslonila sam glavu na Alanovo rame, nasmješila se i Aaiden nas je slikao. Pružio je Alanu fotoaparat, da vidi kako izgleda.
"Skini mi taj gel sa glave, izgledat će ljepše." Rekao je, a ja sam ga poslušala, imao je pravo, bit će puno ljepše.
Zajedno smo pomeli i počistili kupaonicu, vratili sve stvari na njihov prvobitan položaj. Šišanje čak niti nije loše prošlo. Čak je i moja mama rekla da mu tako ljepše stoji nego prije. Nakon ručka uzela sam stvari za na more i otišla sa Alanom i Aaidenom kod oboje, da ostave svoje stvari i uzmu one za na more. Nije nam bilo usput, ali kao da je to bilo bitno. Aaiden i ja izašli smo iz Alanove zgrade, trebali smo u trgovinu, Alan je trebao doći tamo, no mi smo završili prije njega i vratili smo se do ulaza u zgradu i sjeli na stepenice. Oko stepenica bili su visoki grmovi, tako da se ništa nije vidjelo osim onoga ispred nas. Iza lijevog grma čula sam muški glas i načulila sam uši.
"A ma mama, ja nemam vremena! Ne mogu ići kod Alanovih sada, idem po Lisu!" nisam ga trebala vidjeti, prepoznala sam ga po glasu. Izletila sam iza grma, i kao slučajno stala nasred puta. Prije nego što sam uopće uspijela okrenuti pogled prema njemu, osjetila sam njegove ruke oko svog struka i njegove usne na mojima.
"Dobar dan gospođo Kennedy, kako ste danas?" čula sam Aaidenov glas iza sebe.


x Komentari [3] x



3. poglavlje

Cijele noći jedva sam oka sklopila, spavala sam možda nekoliko sati. Cijelu sam se noć prevrtala po krevetu, pokrivala preko glave, ležala na plahti, pa opet ispod nje. Bila sam previše uzbuđena da bih spavala, ipak, sljedeći dan je trebao biti veliki dan. Simon i ja, sami na cijeloj plaži, bez ikoga da nas ometa. Trebalo je biti savršeno. Trebali smo ležati na ploči, sami, dok nitko od ekipe još nije došao. Trebao me držati za ruku, gledati me njegovim savršenim plavim očima. Trebalo je biti savršeno kao u mojoj glavi. Ali naravno, nešto je moralo poći krivo. Pa kakvi bi mi to bili ljudi kada bi sve završilo kako treba?
Kada mi je prva, ona najmanja i najslabija zraka sunca rano ujutro obasjala lice, poskočila sam iz kreveta kao da me napao roj osa. Stala sam pored kreveta kao vojnik, ukipljena na mjestu, ali sa osmjehom na licu. Niti sama se više ne sjećam koliko je bilo sati, samo znam da je bilo prerano za išta. Ispred svog velikog, smeđeg ormara provela sam dosta vremena. Prva stvar na mojoj listi za napraviti bila je – otvoriti ormar. Da, to je u ovakvim situacijama bilo jako teško. Duboko udahni, izdahni. Pripremi se na najgore, nadaj se najboljemu. Tko zna što sam mogla zateći u tom ogromnom ormaru? Možda samo zgužvanu i u kut bačenu crnu "Get a life" majicu, ili lijepo ispeglanu i složenu bijelu haljinicu na bratelice. Zatvorila sam oči, čvrsto uhvatila ručke od vratiju ormara i otvorila ih. Sigurno se pitate što sam našla. Pa, našla sam istu onu zgužvanu majicu i ispeglanu haljinicu. Koje li ubojite kombinacije. Ipak, odlučila sam se za kratke jeans hlačice i bijelu majicu na bratele. Jednostavna i slatka kombinacija, bila sam zadovoljna. Odjenula sam se i poskakujući se spustila u kuhinju. Imala sam što vidjeti: mama, tata i Tony, svi već spremni sjede za stolom i žvaču jaja i slaninu za doručak.
"Šta vi radite tako rano?" pitala sam zbunjeno.
"Jedemo?" odvratio je Tony bezobrazno. Mora da su ga probudili dok je sanjao kako zabija odlučujući koš na važnoj utakmici.
"Oh, odlično, spremila si se. Hajde, pojedi nešto pa idemo." Rekao je tata posežući za tanjurom sa slaninom.
"Ma kamo idemo?" pitala sam već pomalo zabrinuto.
"Pa na selo! Zar nisi znala?" rekao je Tony, imitirajući mamin glas na što ga je ona samo prostrijelila pogledom.
"Šta?!" vrisnula sam. "Ne, ne smijete mi to napraviti, ne možete!" vikala sam. Otela sam se kontroli. Falila je možda sekunda da zasuzim.
"Lisa, smiri se!" rekla je mama pokušavajući me umiriti i posjela me na stolicu. "Sutra ćeš ići na more sa Aaidenom, danas idemo u posjet baki i djedu na selo, nisi ih vidjela čitavo ljeto." Na te mi je riječi suza kliznula niz obraz. Nadala sam se da je nisu primjetili.
"Nije zbog Aaidena. No dobro." Rekla sam, popuštajući im i gazeći i šutirajući sebe niz strmu ulicu punu oštrog kamenja. Tom sam rečenicom sama sebe duboko povrijedila, no, što sam drugo mogla?
Nakon sat, ili možda dva, pronašla sam samu sebe kako sjedim u autu sa slušalicama na ušima. Buljila sam u mobitel, gledala sam slike slikane na moru. Maštala sam o tome kako nam je danas trebalo biti savršeno. Ali moji su sve zeznuli. A, moralo se priznati, nije niti Tony bio najveseliji oko toga što idemo na selo. Kada sam shvatila da više nije toliko rano, odlučila sam poslati poruku Simonu da danas ne treba dolaziti po mene, jer idem u posjet baki. Nekoliko minuta nakon toga, Simon je napisao da je sve uredu, i da ćemo otići sutra. Osjetila sam nekakvu lakoću, kao da mi je pao kamen sa srca. Možda sam prije mislila da će se zbog toga naljutiti? Tko zna.
Kod bake je bilo ubitačno. Sunce je pržilo direktno u moju glavu i imala sam osjećaj da sam pocrnila više nego u ovih tjedan dana na moru. Bez obzira na to šta su tamo bili i moj stric i strina, ja sam se nevjerojatno dosađivala. Tony je sjedio na zidiću koji je dijelio zabetonirani dio od vrta sa svim mogućim voćem i povrćem, a ja sam ležala na istom zidiću, glave naslonjene na njegove noge. Jeli smo nekakve jagode iz vrta i slušali Gunse preko slušalica na mojem mobitelu. I dok smo tako dangubili na zidiću usred sela, stigla mi je poruka.
"Opala, što ti to Simon piše?" krenuo je Tony sa onim svojim uobičajenim kada je vidio tko mi piše. Samo sam ga udarila rukom po ramenu i otvorila poruku. Kada sam je pročitala do pola, zamalo sam se onesvestila – što od sadržaja, što od vrućine. Tony je valjda shvatio da sama poruku nikad neću pročitati do kraja, zato mi je istrgnuo mobitel iz ruke i počeo čitati na glas:
"Lisa! Katastrofalne vijesti, danas nam jednostavno ne ide. Sada su moji meni odlučili reći da mi sutra idemo u tamo neki grad negdje, valjda tisućama kilometra daleko. Vraćam se tek za tjedan dana." Tu je zastao, na istom onom mjestu gdje sam stala i ja. "To bi značilo da se nećemo vidjeti tjedan dana. Već mi fališ. Ako možeš, idemo večeras van? Da te barem pošteno pozdravim prije no što odem."
"Da, Tony! Da! Samo napiši da." Bile su jedine riječi koje sam uspjela potisnuti kroz usta. Tony je odmah shvatio da ne može napisati samo da, već nam je odredio i vrijeme i mjesto sastanka, u moje ime, naravno.
"Zahvalit ćeš mi kasnije, kada te glas ponovno posjeti." Rekao je pružajući mi mobitel i poljubio me u obraz.
Cijelo sam popodne glumila da me boli stomak, bila sam sva pokisla, ništa mi se nije dalo. Iščekivala sam večer, samo da stignem kući i izađem sa Simonom. Tony, sreća moja, je odradio i onaj dio posla kada treba tati objašnjavati sa kim, zašto i kako idem van. Naravno, to nije bilo teško, moji su uvijek bili za neke "ljubavne akcije".
Bližila se večer, i mi smo napokon krenuli sa sela. Pozdravila sam baku i djeda i s veseljem sjela u auto, samo da što prije dođemo. Negdje na pola puta shvatila sam da ne mogu odjenuti ovu odjeću za van. Divota, što da obučem? Inače nisam cura koja se previše brinula oko toga, ali ovo je iznimna situacija.
"Sestrice najdraža. One uske, poderane traperice i ista ovakva majica, samo siva." Šapnuo mi je Tony na uho.
"Hvala." Zahvalila sam mu sa smiješkom.
Uletjela sam u sobu brzinom svjetlosti. Iz ormara sam izvukla kombinaciju koju je predložio Tony, obukla sam se, na noge stavila zelene starke i istrčala iz zgrade. Pošto je Simon živio u drugom kvartu, odlučili smo izaći u grad, zato me tata odveo do tamo.
"Samo ti kreni, sad će on." Tjerala sam ga da ode. Poslušao me, zatvorio prozor auta i otišao. Nedugo zatim ugledala sam ga kako ide prema meni, nasmiješen, sav onako savršen. Prišao mi je, a ja sam zablistala od sreće.
"Hei, dugo čekaš?" pitao je. Samo sam odmahnula glavom. "Kamo ćemo? Gladan sam, nisam ništa jeo danas od doručka, Lou nam ja sve pojela." Nasmijala sam se, luda je.
"Idemo negdje nešto pojest?" predložila sam. Složio se i krenuli smo niz ulicu punu trgovina, nenormalo punu ljudi, ipak je bila nedjelja navečer. Hodali smo tako, zezali se, smijali, hodali samo rano, ako nam se ljudi maknu, dobro, ako ne, zabit ćemo se u njih. Simon mi je putem do Fast-fooda svašta napričao.
"Mi nismo niti skužili da je već toliko sati. Znaš onu Alanovu 'Ovo je zadnji skok.' Pa je ponavlja 20 puta za redom? E da, poslužili smo se time. Ma predobro nam je bilo. I onda je Lou otišla vidjeti koliko je sati, kad ono 8 i 15! Bili smo suhi i spremni u minutu i po. Čovječe, letio sam doma samo da stignem." Govorio je dok smo čekali ispred Fasta da nam daju 2 naručena tosta, koja smo dobili nakon 10ak minuta. Uzeli smo tosteve prepunjene majonezom, ketchupom, krastavcima i salatom i krenuli negdje sjesti i jesti u miru. Nakon kraćeg hodanja sjeli smo na neku stepenicu pod plavim svijetlom ispred parkića u kojem se igralo neko malo dijete sa svojom bakom.
"Znaš, tamo u Miamiu imam prijatelja…" počeo je pričati, ali prekinula sam ga na pola.
"Bio si u Miamiu?" pitala sam ga oduševljeno, naglo gutajući komadić tosta.
"Pa ja živim tamo." Rekao je. Pao mi je mrak na oči. Simon je bio prvi dečko kojeg sam upoznala da je zgodan, drag, dobar, zabavan i sve ostalo kakav treba biti savršen dečko. I sada mi kaže da živi u Miamiu! Nemoguće.
"Zezaš se, jelda?" pitala sam, iz svega se srca nadajući potvrdnom odgovoru. Ali on je samo odmahnuo glavom. Digla sam glavu, nasmješila se i pravila da mi to ništa ne znači, ali zapravo sam gorila iznutra. Nastavili smo pričati i zezati se kao prije. Zaboravila sam na ono što je rekao za Miami.
Šetali smo gradom, hodali jedno uz drugo. Stali smo u jednu slastičarnicu, častio me sladoledom.
"Kamo ćemo?" pitala sam uzimajući sladoled od Simona.
"Kuda nas noge nose. Tko zna gdje ćemo završiti." Rekao je i nasmiješio se. Lutali smo gradskim ulicama, gubili se, otkrivali nova mjesta i završili u ulici iza kazališta u koju je rijetko tko dolazio, samo pokoji auto i poneki izgubljeni turist. Odlučili smo sjesti na stepenice iza kazališta.
Svašta mi je ispričao, o tome kako mu ide košarka i o tome kako je i on nekad imao malog boksera. Osjećala sam se kao da ga poznajem bolje nego sebe samu. Smiješak mu nije silazio s lica, kao ni meni. Kada smo napokon dokrajčili te sladolede, pogledao me u oči i onim njegovim neodoljivim glasom rekao:
"Pa gdje si pobjegla? Ne grizem ja." A sjedila sam samo 10ak centimetara od njega. Privukla sam se skroz do njega, noge su nam se dodirivale i savio je ruku oko mog struka. Bilo je prekrasno. Promatrali smo zvijezde koje su iznad nas neumorno sjale na tamno plavom nebu. Taj osjećaj ne bih nizašto mijenjala. Uživala sam u tim trenutcima sam uživala, obožavala sam njega, to mjesto i to vrijeme. Osjetila sam da je izvadio mobitel iz džepa. Pogledala sam prema njemu i vidjela da namješta neku pjesmu. Nisam skidala pogled sa njega. Nakon nekoliko sekundi zasvirala je Lil Wayneova pjesma How To Love. Otpjevao je nekoliko prvih stihova, a ja sam se samo smiješila. Obožavala sam ga slušati kako pjeva, iako nije imao sluha, normalan bi ga čovjek već sto puta ušutkao, ali ne i cura kojoj se sviđao. Pogledao me dok sam ga gledala, nasmiješio se i privukao me bliže sebi. Zapravo nisam niti shvatila da sam zatvorila oči, ali osjetila sam njegove usne na svom obrazu, i uskoro nakon toga na svojim usnama. Prepustila sam se u potpunosti, pustila sam ga da me vodi. Imao je meke i tople usne, mogla sam samo tako stajati satima. Njegove su ruke prelazile sa moje kose na leđa i natrag. Te bih trenutke vratila samo kad bih mogla.
Tada nisam o ničemu mislila, samo mi je on bio na pameti. Čula sam samo njegov glas, osjetila samo svoju ruku u njegovoj i njegove usne na svojima i vidjela sam samo njega i njegove oči. Inače nisam padala na oči, ali njegove su bile izuzetak.
Sjedili smo tamo dugo vremena, nisam niti primijetila kako vrijeme brzo prolazi. Pjesma se zaustavljala i ponovno počinjala, bila je prekrasna podloga. Obožavala sam je od onog trenutka.
Ali svaki prekrasan događaj ima i svoj tužan završetak. U džepu mi je zasvirao mobitel. Divno, krasno, prekrasno! Javila sam se, a sa druge strane mi je tata rekao da će doći po mene za 5 minuta. Ne znate koliko mi je išao na živce tada. Ali ipak, jednom je kraj trebao stići. Ustali smo sa stepenica, primio me za ruku i odveo me do mjesta gdje sam trebala pričekati da dođu po mene. Čvrsto me zagrlio i još jednom poljubio za rastanak.
"Sretan put." Rekla sam, ne puštajući njegovu ruku iz stiska.
"Nemoj me zaboraviti, tjedan dana je puno." Rekao je, ali ipak se nasmiješio.
"Bez brige." Rekla sam. Poljubio me u obraz, pustio moju ruku, mahnuo i otišao. Stajala sam sama možda minutu, i onda je tata došao po mene. Nisam mogla sakriti tu sreću, smiješila sam se od uha do uha. Kada sam došla kući, mama je to odmah primjetila.
"Sada si bolje?" pitala je, namigujući mi.
"Puno." Rekla sam i otišla u sobu. Tony je potrčao za mnom.
"Sve mi ispričaj! Ja sam mlađi brat kojeg zanimaju detalji." Rekao je namještajući osmjeh od uha do uha. Nasmijala sam se, ispričala mu i otišla spavati. Zapravo, samo sam ležala u pidžami, sa ugašenim svijetlom, nisam mogla spavati, ne nakon svega onoga.


x Komentari [2] x



2. poglavlje

Došla sam kući po mraku. Bilo je oko 10, 11 navečer. Pozdravila sam svoje i otišla u sobu. Bacila sam e na krevet, uzela laptop i upalila Facebook. Nisam bila na njemu cijeli dan, bila sam ponosna zbog toga. Imala sam nekoliko notifikacija i jedan zahtjev za prijateljstvo – Simon Monster. Odmah sam ga prepoznala. Nasmješila sam se slici i potvrdila zahtjev. Zvao se isto kao i Alan, oboje su bili Monsteri.
Nakon nekoliko minuta, stigla mi je poruka. Od Simona. Blistala sam od sreće. Pričali smo tako do kasna. Dogovorili smo se za na more, i da ćemo ponovno zajedno igrati Split, i da ćemo pojest Alanove napolitanke iz torbe. Iako nije sjedio pored mene, osjećala sam se kao da je tu. Tu sam večer zaspala sretna, ništa mi nije smetalo.
***
Dani su prolazili, sunce je u meni sve jače sjalo, a Simon i ja postajali smo sve bliži. Svakog sam se jutra budila sa osmjehom na licu. Zaspala bih kasno, probudila se rano. Smatrala sam da je to zbog one "You know youre in love when you can't fall asleep, because reality is finally better than your dreams." Bila sam sretna zbog toga.
Aaiden i Alan su dolazili po mene svakog dana točno u 2. Tako i taj dan. Pozdravila sam sve svoje i izletila sam iz zgrade. Aaiden je sjedio na ogradici, a Alan je bio naslonjen na zid. Njihova stalna postava. Nisam znala zašto, no svaki put bi mi osmjeh obasjao lice kada bi ih ugledala. Voljela sam ih, bili su mi kao braća.
Razlika između ljubavi i zaljubljenosti? Bilo mi je lagano za objasniti. Zaljubljena sam bila u Simona. Preko ušiju. Za mene je zaljubljenost bilo stupanj prije ljubavi prema suprotnom spolu, koji u većini slučajeva nije bio ispunjen do kraja. A ljubav? Ljubav je nešto sasvim drugo. Nije nužno voljeti osobu suprotnog spola. Voljela sam i Briggite, i svoju mamu i baku. I voljela sam Sarah, Dorothy i Bloom. I Steph, Alanovu buduću curu. Barem sam tako mislila. Ali, voljela sam Aaidena i Alana, voljela sam ih u istoj mjeri kao Tonya i tatu. Bili su mi kao braća, ne bi ih mjenjala za nizašto na svijetu. Voljela sam ih svim srcem. I smatrala sam da se nekog čovjeka nikad ne može prestati voljeti. Ako nekog voliš, voljet ćeš ga do kraja svog života, bez obzira na to što ti je on napravio. A, ako ga prestaneš voljeti, znači da ga nikad zapravo nisi niti voljeo.
I hodali smo tako prema plaži. Smijali smo se, zezali, razmjenjivali japanke i polijevali se vodom je bilo pakleno vruče. Još izdaleka smo ugledali Simona, onako ludog, kako skače sa trampa na doktora i lamata rukama po zraku. Nismo mu trebali niti vidjeti lice ili tijelo, znali smo da je to on. Odjednom sam osjetila toplinu oko srca. Lice mi je pokrio osmjeh i nastavili smo hodati prema molu. Kada smo već bili tamo, pogledom tražeći gdje su ostavili stvari, nešto mi je skinulo torbu s leđa i čvrsto me zagrlilo. Stavio je ruke oko mog struka i svoj obraz do mojega. Bio je mokar. Stavila sam svoje ruke na njegove, zatvorila oči i prepustila se trenutku. Nakon nekoliko prekrasnih trenutaka pustio me, skinuo već mokru majicu sa mene i uhvatio me za ruku povlačeći me prema molu. Trčali smo po molu, držali smo se za ruke. Povukao me za sobom na tramp i skočili smo. Zajedno smo skočili, držeći se za ruke.
"Čovječe, prsnulo vam je preko trampa!" viknuo je Alan zadivljeno. To čak niti njemu nije uspijevalo kad bi skočio na noge. Plivali smo, skakali smo, nitko nam ništa nije mogao.
Steph je bila draga cura. Visoka i mršava, tamno smeđe ravne kose do ramena. Sviđala se Alanu, i to joj je pokušavao dati do znanja. A činilo se i kao da se on sviđa njoj. Bila sam sretna zbog njih. A tog je dana Steph dovela i svoju najbolju prijateljicu, Lou. Lou je bila jedna od onih cura za koje bih odmah rekla da su barbike, da se bacaju na svakog dečka na kojeg naiđu i da je sve što dnevno pojedu jedna žlica žitarica. Imala je plavu, izblajhanu kosu. Imala je bistro plave oči, bila je mršava toliko da je boljelo i imala je bijele zube koji su blistali. Bila je lijepa, moralo se priznati. Tamnije puti od puno sunca. Došle su kada smo Simon i ja bili ležali jedno pored drugog na ploči, uzdignutom mjestu nasred plaže. Ustala sam kada su nam prišle, zagrlila sam Steph i pružila ruku novoj izblajhanoj curi.
"Melisa." Rekla sam sa smješkom. "Ali svi me zovu Lisa."
"Lou." Rekla je i uzvratila osmjehom. Prevarila sam se. Ipak nije bila jedna od barbika, osjetilo joj se po glasu. Njen je glas odavao dragu i odanu prijateljicu, koja je uvijek spremna pomoči, i davao je dojam kao da od nje ne možeš ništa sakriti. Svidjela mi se po tom pitanju. Obije su dale pet Simonu, ostavile stvari i otišle u vodu.
Sa Lou sam se brzo sprijateljila. Njen je izgled lagao o njoj. Lou nije bila niti približno ista kao brabike. Od svih tih dečkiju sa plaže, gledala je samo jednog – Aaidena. Nisam joj zamjerila na tome, Aaidenu je podhitno trebala cura kao što je bila Lou. A što se tiče one jedne žlice žitarica dnevno, Lou je mrzila takav pogled na hranu. Ona je jela sve što joj je palo pod ruku, jela je svašta i jela je stalno. Pojela je moj sendvič sa salamom, pojela je Alanove kekse, Aaidenov veliki čips i Simonovu jabuku. A i dalje je bila mršava! Alan, Simon i Steph otišli su na stijene, a Lou, Aaiden i ja ostali smo ležati na ploči. Lou je ležala na boku, ja na trbuhu, a Aaiden je sjedio indianski sjed. Upitno sam pogledala Lou i zatim bacila pogled prema Aaidenu, pa opet na nju. Shvatila je što želim pitati i kimnula glavom. Nasmješila sam se.
"Nego Lisa, jel se to meni samo čini, ili se tebi sviđa Simon?" pitala je. Aaiden je odmah dignuo pogled prema Lou, a ja sam se zacrvenila kao rak. Aaiden je uvijek znao kako spasiti situaciju.
"Nemoj Lou, vidiš da joj je neugodno." Dao joj je potvrdan odgovor na pitanje, ali barem me spasio od daljnjeg zapitkivanja. Srećom, ostatak mnogobrojne ekipe, kao što su Bloom, Dorothy, Sarah i ostali bili su u vodi. A Simon, Steph i Alan upravo su se vračali. Pravila sam se da ih ne vidim i zabila sam glavu u ručnik. Osmjeh mi je bio od uha do uha. Odjednom sam osjetila kako je legao ne mene.
"Jesam ti falio?" šapnuo mi je na uho.
"Previše." Odgovorila sam sa smiješkom. Ležali smo tako na ploči, malo on na meni, malo ja na njemu, malo svatko na svom ručniku. Tu i tamo bi prošli Lou ili Alan i zalili bi nas bocom hladne vode, da se ne osušimo i isparimo na suncu i od topline.
"Joj, uvijek te zaboravim pitati. Kako ti se zove dečko?" pitao me. Okrenula sam se prema njemu i nasmješeno odgovorila kako nemam dečka.
"Vidi je, našla mene lagati." Rekao je, kao da mi ne vjeruje.
"Ne vjeruješ mi? Pa šta je tu tako čudno?" rekla sam, nadajući se najboljem.
"Pa skoro ti je nemoguće vjerovati, jesi ti sebe vidjela?" odgovorio je, a ja sam se rastopila kao Nutella nad vrućom palačinkom. Vrištala sam u sebi, da sam bila sama, vjerojatno bi počela skakati kao neki luđak, kao malo dijete koje je upravo dobilo lizalicu.
"A kako se tvoja cura zove?" pitala sam sa smješkom.
"Nemam curu." Namignuo je.
"To je dobro?" pitala sam pomalo glupasto, ali kao da sam znala što slijedi.
"Ako mislimo na isto, dobro je." Rekao je, a ja sam u sebi ponovno vrisnula. I dok smo se tako gledali, iznad nas je prošetao Alan i prolio nas vodom. Simon mi je prišao, obrisao oči i dignuo me u naručje kao malu bebu.
"Ma šta to radiš?" pitala sam smijući se dok me nosio na mol. Kada smo stigli na kraj mola, spustio me.
"Skačemo. Popni mi se na leđa." Rekao je sa smješkom. Skočila sam na njegova leđa, i on me uhvatio za noge. Zagrlila sam ga oko vrata i on je skočio na doktora. Pljusnuli smo u vodu toliko da se sve orilo.
"Čovječe ovo je i mene zabolilo!" viknuo nam je Alan sa trampa. Iako smo bili u vodi, nisam ga puštala. Vukli smo jedno drugo skroz do pličaka sa druge strane mola gdje nije bilo stepenica.
"Lomimo u pličaku!" viknuo je Alan i skočio tik do Simona.
"Skok na čovika!" viknula je Lou i skočila na mene. Potopila me, rukama sam dotakla kamenčiće i izronila umirući od smjeha.
"Jesi dobro Lisa?" pitala je Lou smijući se skupa samnom. Kimula sam glavom. Ubrzo su došli Aaiden, Steph, Dorothy i Anthony. Kako bi Alan rekao, 'lomili smo u plićaku'. Skakali smo jedni po drugima, potapali se, nosili se. Bilo je više nego zabavno. No, već je bilo kasno, morali smo ići. Preplivali smo na drugu stranu mola i izašli iz vode. Kada smo došli do ručnika kako bismo se obrisali, sjetili smo se da su nam ručnici mokri od sve one vode koju su prolijevali po nama. Simon i ja uhvatili smo ručnike svaki za svoj kraj i okrenali ih u suprotni stranu. Iz njih smo iscijedili svu vodu. Ja sam se obrisala sa Louinim, a Simon sa Alanovim ručnikom.
"Hajde hajde, samo vi idite, stić ćemo vas mi!" nagovarao je Simon sve oko sebe. Kada ih je napokon uspio nagovoriti da krenu, ostali smo sami. Spremala sam mokar ručnik i kupaći u torbu i obukla sam majicu. Simon me čekao na bicikli.
"Kada se popnemo po uzbrdici, sjedni, vozit ću te." Rekao je. Napustili smo već potpuno praznu plažu. Kada smo se popeli po uzbrdici, na pola puta do moje zgrade, rekao je da sjednem na kostur. Sjela sam po preko, držala sam se za volan i gledala ravno. Spustio je glavu do moje, tako da nam se obrazi dodiruju. Mogla sam osjetiti da se smije. Obožavala sam taj osjećaj, jer sam znala da je tu pored mene. I stigli smo na isti onaj putić koji je vodio oko parkića. Ali ovog smo puta uspijeli zaobiči ogradu, no ne i grmić ruža. Skočila sam sa kostura i nasmijala se. Popela sam se natrag i nastavio je voziti po cesti do onog mjesta gdje me prošli put ostavio. Dignuo je glavu, maknuo svoj obraz sa mojeg i poljubio me u obraz. Osjetila sam toplinu, bila sam presretna. Uzvratila sam poljubac i sišla sa kostura.
"Sutra dolazim po tebe ranije, javi Aaidenu da ćeš biti tamo samnom, da ne treba dolaziti po tebe." Rekao je, a meni su se oči zasjajile. Nasmijao se, pozdravio me i otišao. Vrisnula sam i skočila. Jedva sam čekala sutradan.


x Komentari [5] x



1. poglavlje

Zvrrrr!
Zazvonila je budilica tog ljetnog, sunčanog i sparnog dana. Udarila sam je rukom i okrenula sam se na drugu stranu. Nisam niti slutila da bi taj dan mogao biti drugačiji od ostalih, da bi mogao okrenuti moj monotoni ljetni život nabolje. Bilo je vruče, prevruće, trebalo mi je osvježenje. Čak je i moja bijela široka majica za spavanje bila previše. Odlučila sam ustati iz kreveta, ranije no inače.
Odjenula sam se, kratke hlače i neka široka muška majica, uvijek isto. Brat mi je govorio da sam dosadna, uvijek jednaka, nikakvih promjena nije bilo kod mene. Zato što sam ih mrzila. Nisam željela da se išta mijenja, osim nabolje. Navukla sam crne papuče i uzela mobitel sa noćnog ormarića. Imala sam poruku, od Aaidena. Pa naravno, tko bi drugi slao poruke u 10 sati ujutro.
"Hei Lisa! More danas popodne? Dolazim po tebe u 2." Bilo je ispisano u poruci. Odmah sam odgovorila kako ću biti spremna. Aaiden mi je bio najbolji prijatelj još od vrtića. Nikad se nismo razdvajali, svugdje smo išli zajedno, sve smo međusobno govorili. Bili smo najbolji, bezobzira na to što smo fizički bili totalno ne spojivi. On je bio visok, crnokos dečko, mršavih nogu i lijepog tijela, košarkaš, dok sam ja bila niska, prosječne debljine, duge narančaste kose i plavih očiju koje su se nenormalno isticale. Dok je on bio poprilično spretan, ja bih zapinjala za svaki slijedeći kamen, zato smo oduvijek izbjegavali plaže na kojima je bilo kamenja.
Spustila sam se dolje, u kuhinju. Obavijestila sam mamu da idem na more sa Aaidenom poslije ručka. Na brzinu sam pojela krofnu za doručak, kao i obično. Prošetala svog malog psa boksera, kao i uvijek, slušajući Gunse. Uvijek je sve bilo isto – iste pjesme, isti park, sa istim ljudima na istim klupicama dok im se isti psi igraju u istoj travi. Sjela sam na jednu od slobodnih klupica, puštajući psa da se rastrči po livadi i obavi sve što treba. I taman kada je počela svirati nova pjesma, na klupicu je do mene sjeo Leonard, jednu godinu stariji dečko iz moje škole. Družili smo se samo ljeti, na toj klupici, u školi nikad nismo puno pričali, društva su nam bila različita. Izvadila sam slušalice iz ušiju i pozdravila ga. Imao je malog bijelog maltezera.
Sjedili smo, pričali uobičajene stvari, o psima, o njegovom životu u Francuskoj, o mojem nestašnom dvije godine mlađem bratu… bilo nam je zabavno. Smijali smo se. Po ljeti smo se međusobno mogli zvati prijateljima, ali mrzila sam činjenicu da se razilazimo sa početkom škole, ali ove godine to nije trebalo biti tako. On je kretao u srednju školu, dok sam ja još jednu godinu u osnovnoj, nastavit ćemo odlaziti sa psima u isti park, i ostat ćemo u dobrim odnosima, to smo željeli i to nam je odgovaralo.

"Lisa, Tony!" zvala je mama iz kuhinje da siđemo na ručak. Ostavila sam crni ruksak na krevetu i spustila se dolje. Cijela je kuhinja mirisala na ukusan ručak, moj omiljeni. Pohano meso i umak od gljiva, obožavala sam to. Moj brat Tony cijeli je ručak blebetao o tome kako je košarkaška utakmica nepravedno završila i kako sudca treba zatvoriti. Ja sam se tome samo smijala, što sam drugo mogla. Voljela sam igrati košarku, ali nisam je gledala na tv-u. I baš kada sam stavljala posljednji zalogaj u usta, netko je pozvonio na vratima. Tony je ustao i otišao otvoriti.
"Aaiden!" viknuo je iz hodnika. Na brzinu sam strpala tanjur i pribor u mašinu za posuđe i otrčala u sobu po ruksak. Na brzinu sam skinula papuče, stavila japanke, uzela torbu i izletjela vani. Pozdravila sam mamu, tatu i Tonya, i izašla.
Vani me dočekalo iznenađenje. Tamo nije bio samo Aaiden, već je sa njim bio i Alan. Alan je bio po visini negdje na pola puta između Aaidena i mene, ali je zato po debljini nadmašio i sebe samoga. Bio je nešto deblji 14ogodišnjak, nas smo troje išli zajedno u razred. Alan je oduvijek bio odličan prijatelj sa Aaidenom, a Alan i ja smo se družili na prekide. Mjesec bi dana bili odlični prijatelji, pa bi se onda malo manje družili, ali još bi uvijek bili tu, i tako naizmjence.
Bilo mi je drago što ga vidim, zbilja je. Nas smo troje zajedno krenuli na obližnju plažu, gdje smo nekad znali dolaziti, i gdje nije bilo baš puno ljudi, najčešće samo mi, i neki stari dede i bake. Alan i ja nismo se vidjeli cijelog ljeta, zato smo imali mnogo tema za razgovor.
"Pa, Lisa, jesi našla nekog dečka?" Pitao me vragolastim osmjehom. Odmahnula sam glavom i nasmijala se, jer sam znala da je on našao curu. Zapravo, bacio je oko na jednu, a čini se da je i ona na njega. Aaiden je otišao u dućan, kupiti vodu, a mi smo ga ostali čekati vani.
"A šta kažeš na Aaidena?" pitao je. Napravila sam nekakvu čudnu grimasu.
"Ne, ne, on mi je kao brat, ne bih mogla biti sa njim." Rekla sam, točno na vrijeme kada je Aaiden izašao.
"Šteta." Rekao je Alan jedva čujno, sebi u bradu. Nastavili smo hodati do plaže, smijali smo se, pričali smo, sve je bilo super. Putem sam razmišljala o onome što je Alan rekao. Možda… možda se sviđam Aaidenu? Ma ne, nemoguće. Govorila sam samoj sebi.
Kada smo stigli na plažu, tamo je bilo dosta njih, naših godina. Alan nas je upoznao, rekao je da je to njegova rodbina. O da, Alan je imao jako veliku obitelj, na sve strane, i svi su redom bili zabavni, dragi i dobri prijatelji. Neke od tamo, poput Alanovih sestrična Dorothy i Bloom i sestre Sarah, već sam od prije poznavala. Bilo nas je desetak, i bilo nam je super. Skakali smo, plivali, zezali se.

"Hej, ljudi, tko bi igrao Split?" pitala je Dorothy.
"Šta je to?" pitala sam.
"Neka igra kartama. Imaš ih četiri u ruci, moraš skupit četiri iste. Igra se u parovima, tko skupi sve četiri, mora paru pokazati tajni znak, i on kaže Split. To paru donosi 1 bod, a igra se do 3, sa 2 razlike." Objasnila je.
"Može, odlično, igram!" rekla sam veselo.
"Ja igram sa Zelenom!" čula sam veseli glas iza Dorothy. Provirio je očima iza njenih leđa. Bila je to ljubav na prvi pogled, bio je savršen. Imao je plave oči boje bistrog neba, mogla sam se utopiti u njima. Imao je kosu koja se još nije odlučila želi li biti smeđa ili plava, podšišana sa strane.
"Hajde Dora, makni se da sjednem nasuprot nje." Rekao je. Ona se pomaknula i sjela nasuprot Sari. Da, ja sam bila ta Zelena sa kojom je želio igrati. Zašto Zelena? Pa naravno, zbog mojeg kričavo zelenog kupaćeg. Sarah i Dorothy su otišle sa strane kako bi dogovorile znak.
"Samo sklopi karte." Rekao je. Savršeno. Pomislila sam.
"Ja sam Melisa, usput. Ali zovi me Lisa." Rekla sam i nasmiješila se.
"Za mene si i dalje Zelena. Simon." Rekao je uzvrativši osmjehom, i baš su se tada Sarah i Dorothy vratile. Igrali smo, pobjeđivali smo. Simon bi zapazio svaki njihov pokret, ništa mu nije promicalo. Obožavam Alanove rođake. Stalno mi je letjelo glavom. Uvijek kad sam bila sa njima, ili sa barem jednim od njih, bilo je više nego zabavno. Oni su jednostavno zračili veseljem i širili pozitivnu vibru. Simon i ja prvu partiju smo dobili 3:1, a sljedeću 4:2.
"Ajde Simon sad igramo ti i ja jednu." Rekao je Alan pokušavajući se ugurati na moje mjesto. Bilo je očito da su Simona svi voljeli.
"Ne može, ja igram samo sa Zelenom." Odgovorio je i ustao. Pružio mi je ruku. "Idemo u vodu." Rekao je. Uhvatila sam ga za ruku i on me povukao. Ustala sam, i potrčali smo prema molu, na čujem je kraju bio izgrađen nešto viši dio, kojega su sa tlom povezivale smo metalne stepenice, i nekoliko kamenih stupova.
"Danas su stavljene, napokon." Rekao je, penjući se po stepenicama. Stali smo gore, na vrhu, gdje sam ranije bila samo nekoliko puta, iz razloga što nije bilo stepenica. Simon mi je namignuo i vragolasto se nasmiješio.
"DOKTOR!" viknuo je odražavajući se od Trampa i pao u more sa potpuno ispruženim nogama. Izronio je i viknuo.
"Ti nisi normalan!" viknula sam mu skočivši na noge. Kada sam izronila, nije ga bilo. Okretala sam se oko sebe, da pogledam gdje je, no nije ga bilo. Odjednom sam osjetila kako me nešto vuče za noge, brzo uzela zrak i nešto me potopilo. Izronila sam, a tamo se Simon slatko nasmijao. Skočila sam na njega, pokušavajući ga potopiti.
Dan je bio savršen. Sunčan, topao, more je bilo ugodne temperature, a pijesak za odbojku vruć. Valjali smo se po njemu, igrali picigin, gađali se, sve je bilo odlično. Također, na našu je stranu plaže sunce ranije zašlo, pa nismo morali nositi sunčane naočale ili kape, voljela sam to mjesto, i te ljude. Zavoljela sam ih odmah.
Otišli smo ranije, oko 7. Vjerojatno zato što smo bili tamo od 2, a i ostali smo posljednji na plaži. Otišli smo zajedno, svi, nas 10ak hodalo je po vrućem betonu, kroz osunčane ulice. Ljudi su se za nama okretali, gledali su nas. Bili smo glasni i bilo nas je puno. Svi smo hodali, skidali japanke i ponovno ih stavljali na noge, svi osim Simona, on je vozio biciklu. Negdje na pola puta između plaže i mog stana, rekao je da sjednem. Sjela sam na sjedalo, smijući se. Primijetila sam Aaidenov pogled, bio je čudan, nisam ga mogla nikako protumačiti.
"Drži se za mene." Rekao je Simon, stavljajući mi ruke oko njegovog struka. Krenuli smo, jurili smo. Smijala sam se, vjetar kojeg je Simon stvarao mrsio mi je kosu i puhao mi u lice. Osjećala sam se slobodno kao ptica.
"Skreni tu, da ne idemo po stepenicama!" rekla sam pokazujući na putić koji je vodio oko parkića. Naglo je skrenuo na njega, zatresli smo se, no to nas nije omelo. Omelo nas je ono na kraju putića, mala crvena ogradica koja je putić dijelila od jako nakošene livade. Nije stigao skrenuti na vrijeme, pa smo prednjim kotačem lupili u ogradicu.
"Jesi živa?" pitao je, okrećući glavu prema meni. Kimnula sam i nasmiješila se.
"Dobro je." Rekao je i nastavio voziti. "Sad se čvrsto drži, prelazimo sa trotoara na cestu." Rekao je, a ja sam se priljubila uz njega. Malo smo se stresli spuštajući se, i zatim nastavili niz cestu. Tamo sam sišla, dala mu pet i otišla. Osmjehnuo mi se i mahnuo. Bila sam ispunjena, u potpunosti. Bila sam sretna, vesela, osjećala sam se kao da će iznad mene zauvijek blistati sunce, kao da će ptice zauvijek oko mene cvrkutati i kao da će sve zauvijek biti ovako savršeno. Osmijeh mi nije silazio sa lica.
Kada sam stigla kući, nikoga nije bilo. Bacila sam torbu u kut hodnika i počela sam skakati i plesati kao kakav luđak. Pustila sam pjesmu od Taylor Swift, Mine. Obožavala sam ju, uvijek sam ju slušala. Bila je baš onako vesela, to je bila pjesma na koju sam plesala uvijek kad sam bila sretna. Pogledala sam kroz prozor, a tamo su taman prolazili Alan, Aaiden i svi ostali, osim Simona. Htjela sam otvoriti prozor i pozvati Aaidena gore, ali sam odustala od te ideje. Pjevušila sam si u bradu dok sam stavljala ručnik i kupači da se suše na štriku.
"Lisa?" čula sam dozivanje iz hodnika. Potrčala sam u hodnik, a tamo je Tony zatvarao vrata.
"Već si doma?" pitao je zbunjeno. Kimnula sam. Tada sam shvatila da sam ostavila ruksak u kutu hodnika. Uzela sam ga i potrčala gore, u svoju sobu. Iako smo bili u stanu, moja je soba bila u potkrovlju. Zidovi su bili obojani u blijedo rozu, ugodnu za oči. Bacila sam se na krevet, izvalila sam se koliko sam bila duga i široka. Bila sam sretna, i nisam tu sreću mogla zadržati za sebe, morala sam je podijeliti sa nekim. I točno sam znala s kim. Uzela sam mobitel u ruke i utipkala broj. Nakon nekoliko trenutaka, sa druge strane se čuo jako poznat glas 13ogodišnjakinje koja je izgledala kao prosječna 24ogodišnjakinja.
"Molim?" pitala je blagim, prijateljskim glasom.
"Briggite! Kada? Za 5 minuta. Gdje? Uobičajeno mjesto. Zašto? Zato jer mi se dogodilo nešto što ne bi nikad rekla!" brzo sam rekla u slušalicu.
"Dolazim!" viknula je i poklopila. Briggite je bila moja najbolja prijateljica, ujedno i susjeda iz zgrade do. Čudno, upoznale smo se tek kada smo krenule u školu, i od tada smo odlične. Idemo u susjedne razrede, ali to nam je nevažno, zapravo, još i bolje. Bile su česte one situacije kada bih zaboravila kupiti tempere za likovni, a ona ih je imala kod sebe, i nisu joj trebale. I ponekad bismo kupile samo jedan atlas za geografiju, ili knjigu iz tehničkog ili fizike, pa smo se izmjenjivale po satovima.
Znate, iako više volim i više mi odgovara muško društvo, za neke je stvari prijateljica jednostavno neophodna. Briggite i dvije godine mlađa Luise bile su tu uvijek kada Aaiden i Alan nisu razumjeli problem. A toga je u posljednje vrijeme bilo sve više. Aaiden je znao sve dečke koji su mi se ikad sviđali, smijao im se iza leđa, jer je on jednostavno takav. Bio je tu za mene svaki put kad bih bila povrijeđena, tukao je sve predamnom. Ali, za neke sam se stvari morala pojadati osobi istog spola.
Izašla sam vani, na stepenice ispred dviju zgrada, na naše uobičajeno mjesto. Odjednom je iz ulaza izletila crna prilika. Bila je 10ak centimetara viša od mene i srednje debljine. Imala je crnu kosu do malo ispod ramena. Uvijek je bila ravna, ispeglana, osušena. Ali sada su lokne samo poskakivale oko nje, izgledala je prekrasno. Crna trenerka koja se sa uskog širila prema tlu stajala joj je kao salivena. Široka crna majica sa bijelim natpisom dopunila je izgled. Visoke patike jedva da su se primijetile ispod trenerke. Kosa joj je još bila malo mokra, no to se nije primijetilo. Na licu se nije vidio niti tračak pudera ili maskare, lice je bilo potpuno čisto.
"Mora da me oči varaju." Rekla sam gledajući u Briggite. Samo se nasmiješila i zagrlila me. To nije bila ona, uopće nije ličila na samu sebe. Njena je kosa uvijek bila ispeglana i ravna, lice je bilo pokriveno puderom i maskarom, a odjeća nije ni malo nalikovala na ovu sada. Stara Briggite nosila je uske hlače, koje se, po mojem mišljenju, nisu mogle obuči u 2 minute, kao i svake normalne traperice i nosila je uske majice sa velikim dekolteom. Naravno, ne smijem zaboraviti cipelice – sandalice sa kajišićima i malom peticom, ili, kada zahladi, obične balerinke ili pak visoke crne čizme, također na malu petu. Izgled stare Briggite nije mi se nimalo sviđao, no, nekako sam prešla preko toga i pomirila se sa činjenicom da će zauvijek izgledati kao 24ogodišnjakinja koja radi kao tajnica u velikoj firmi. Ova nova Briggite izgledala je mnogo ljepše, i što je najvažnije, izgledala je kao normalna 13ogodišnjakinja.
"Što ili tko ti se dogodio?" pitala sam zbunjeno odmjeravajući je od glave do pete.
"Ništa i nitko." Nasmijala se. "Ovo mi se jednostavno više sviđa." Nasmješila sam joj se od uha do uha.
"Nego, što je bilo tako hitno?" pitala me. Namjestila sam se na stepenici i počela pričati o tome kako sam upoznala Simona, i kako mi se odmah svidio. Ispričala sam joj sve u detalje.
"Čovječe!" rekla je. "I sutra idete na more, jelda?" pitala je. Nasmijala sam se od uha do uha.


x Komentari [6] x



Credits.^^

x Layout: Sk8Designs.^^
x Bascode: Garotaincrise

Opis bloga

Na ovom blogu pisat ću priču Alan je za sve kriv.
Za što je Alan točno kriv? Pa, moglo bi se reći da je kriv za gotovo sve u priči.
Ako vam se priča sviđa, komentirajte, bilo bi mi drago.
Ako vam se priča ne sviđa, komentirajte također, tu i tamo moram odobiti kritiku, ne?
Slobodno recite sve što vam se sviđa ili ne sviđa, dajte mi savjete ili ideje ako ih imate.
Bila sam inspirirana stvarnim životom, neke su stvari iste, neke sam malo izmijenila.
Nadam se da će vam se priča svidjeti.
I da, naravno, nemojte kopirati i popisivati pod svoje. I ako vidite ovu priču na nekom drugom blogu ili bilo gdje, bila bih zahvalna kad biste mi javili.

Linkovi

Uvijek sam za razmjenu, javite se! :)

O piscu

- Matea.
- 14 godina.
- Obitelj, ekipa. <3
- Slobodno pitajte.

Pjesme koje inspiriraju

Gonna Get Over You
How To Love
Almost Lover
You Found Me